*** ANEGDOTE PITOMACA SREDNJE VOJNE ŠKOLE KoV - SARAJEVO ... Beograd - Zadar - Banja Luka - Karlovac - Kruševac  ***

kontakt

 PITOMAČKE ANEGDOTE...


Piše nam: Milan Lišanin 24.klasa

Kaput dajem ali "dvojku" ne

Mnogi pitomci će se setiti profesora matematike Velimira Boškovića, koji je bio pravedan profesor i ulagao je napora da svi dobro razumemo sve matematičke probleme i zagonetke koje su nam ipak zagorčavale školovanje, kao i u svakoj drugoj školi, kada je o matematici reč. Najosetljivi je bio kada je trebalo odlučiti da li će nekome dati popularnu dvojku  ili dvicu, kako bi to u Sarajevu rekli, ili jedinicu. Kada bi neko od učenika insistirao, da mu profesor ipak da dvojku, iako ništa nije znao, on bi mu iz sveg srca odgovorio: "Pitomac, evo kaput ti dajem, ali dvojku nikako" To bi nas sve nasmejalo pa i pitomce koji su dobijali kečeve.

Kada je reč o drugom profesoru, Vladimiru Iliću, on je ostao u sećanju po tome što nam je, jedini, davo ocene sa nekoliko pluseve ili minusa, tako da je njihova vrednost izražavana u decimalnim brojevima. Primer 1- je vredelo 0,75    1-- 0,50  2-- 1,5  2- 1,75  2+ 2,25  2++ 2,50  2+++ 2,75 i tako redom, što je bilo dosta strožije ocenjivanje od ostalih profesora, ali nam je zato pružao mogućnost da zaradimo po jedan + ako  se javimo dobrovoljno, izadjemo na tablu i uradimo tačno zadatak koji nam je zadao, ukoliko skupimo pet takvih pluseva, on nam upiše peticu, za četitri plusa četvorku i tako redom, što nam je popravljalo prosek ukupnih ocena iz matematike.

Profesorov savet za "prepisivanje"...

Profesor istorije, Miloš Vitomir, veoma dobar profesor, imao je veoma blizak odnos sa nama pitomcima, i tako u jednoj priči nam je rekoa koju je metodu za prepisivanje, na kontrolnim zadacima, on koristio dok je studirao. Pripremio bi male listice sa kratkim sadržajem za svaku posebnu temu i postavio ih ispod džačke torbe. Kada bi dobio pitanja, izvukao bi odgovarajući listić i stavio ga na stolicu, izmedju nogu. Prepisivao je tekst sve dok se profesor nebi približio, na šta bi skupio noge i sakrio listić. Tu njegovu metodu sam redovno primenjivao  i  kod njega na istoriji i tako povećao ocenu za jedan nivo


Piše nam: Vehbija Muratspahić - Vojna gimnazija i VA

LUDI BOŽO KEC!

Bože mili kuda li su životni putevi odveli mog drugara iz razreda Šaini Isena??? A evo jedne zgodne crtice vezane za njega. Ruski jezik u Gimnaziji nam je predavao izvjesni - Božo Kec. Šaini je kod njega imao čistu četvorku..Međutim Božo, kome je on bio simpatičan - u trećem razredu ga obori na popravni, s obrazloženjem da će mu biti dosadno sa onim lošim đacima dok budu trajale avgustovske pripreme i da mu je on potreban, da se zezaju...I tako Božo zezne Šainiju pola ljetnih ferija...a za uzvrat mu na popravnom ispitu da čistu peticu........Što bogami i nije bila nekakva satisfakcija. HEH - LUDI BOŽO KEC!

Zabrana izlaska u grad..

Neposredno pred slet 1986 te, Komandant akademije donese odluku da 7 dana zabarani sportske aktivnosti sa posebnim akcentom zabrane igranja fudbala. Namjera mu je bila spriječiti povrede jer zamjena već tada bi bila nemoguća.. To se nekako i poštovalo ali dodatna zabrana izlaska u grad je izazvala probleme.. Toliko se poštovala da u večernjim satima osim dežurnih na akademiji pa skoro nije nikog bilo.. Poznate stazice za preskakanje ograde su oko 24 sata bile kao korzo ( moja je bila - pored one kupole tenka ispod nastavne zgrade, a onda sprint kao vjetar preko pozide...). Naravno to je toliko i očigledno uzelo maha da je Komandnt riješio da uhvati par izgrednika i preduzme odgovarajuće mjere...Dovedu se neki vojni policajci i pojačaju straže i jednu veče u pritvor dopadne njih 5, (oni koji su imali lošiji izbor putanje ili malo više popili pa se u sprintu spotakli).. Sutra svi postrojeni, za uvježbavanje nastupa a ispred bine i onih 5 uhvaćenih... Komandant održi prvo govor sa puno kritike a onda pred svima zatraži da se predstave i kažu razlog zašto su bježali. A onda ide valjanje od smijeha na njihova obrazloženja.....sjećam se nekih: 1. Brat mi je kupio neki komad zemlje u Zemunu, danas šalovao ploču za kuću, pa sam mu morao pomoći, 2. Došla mi djevojka, nisam je vidio tri mjeseca, ..... a najače je bilo obrazloženje poslednjeg: Ma ja sam izašao smo 15 minuta da kupim žilete. Tamam kad sam se htio vratiti sa nebodera hoće da skoči neki momak da izvrši samoubistvo..... ja ga malo odvraćao al on skoči.. srećom nije se puno povrijedio...pošto sam obučen... pružim mu prvu pomoć i sačekam sanitet... mislim da sam čovjeku spasio život.. Svijestan sam učinjenog propusta zbog bježanja u grad ali smatram da moje dobro dijelo zaslužuje pohvalu...Svi postrojeni samo što se ne valjaju od smijeha. Komandant napravi propust pa kao priupita koju kaznu da im odredim...a mi svi u glas...ma odmah ih pusti da počnemo viježbati, vidiš da su njihova mjesta prazna... I tako i bude.....


POSLEDNJE ANEGDOTE IZ SVŠ KoV

***

kasarna "Maršal Tito" - april 1992.godine - za vreme sukoba u Sarajevu

Operacija "KAČKAVALJ"


Sredinom aprila 1992.godine u KMT su stigli veliki broj kamiona sa robom za vojne kantine i kuhinje za šire područje Sarajeva, ali zbog blokade puteva oni su "zaglavili" kod nas. Kamioni sa robom
su jedno vrjeme  bili parkirani  u kasarni ali kako je blokada poduže trajala, oni su onda istovareni u fiskulturnu salu i u zgradu preko puta intendantske zgrade. Robe je bilo bukvano do plafona. Pošto smo, mi artiljerci, koji smo došli iz AŠC Zadar, jedini bili na vanjskim položajima za odbranu u slučaju napada na KMT, moja grupa je bila odmah uz kantinu, pa smo u večernjim satima, prvo iz dosade i radoznalosti počeli "posjećivati" te objekte. Prvo je "nasradala" fisklulturna sala. Imala je ona, kao, neko obezbeđenje, neki klinac iz 40. klase (petnaestogodišnjhak), ali njega smo brzo "kupili". Dali smo mu par sokova koje smo "maznuli" iz kantine. Bio je tanak zid od magacina gdje smo spavali u toj sobici do magacina pa smo provrtili malu rupu i svakodnevo izvlačili sokove. Prvu noć smo izvukli i jedan paket i odneli ga u rov gde nam je bio položaj. Mrak, ništa se ne vidi,  otvorimo ga, kad ono sir kačkavalj. Hajd, super uz sokove, taman. Sutra naveče isti postupak i opet kačkavalj i nismo imali sreće desetak dana, uvjek smo na kačkavalj naišli. Pun nam rov bio sira. Onda smo se prebacili na drugi objekat a u njemu, "sve od igle do lokomotive". U medjuvremenu se raščulo da je "neko" obio te objekte pa su onda svi navalili... U tom objekt su najviše bile konzerve kompota al one velike od 5 kg i raznih stvari, hemiski, sapuna šampona i puno toga ... kako je bilo veselo, čim prestane pucnjava odma hajmo da vidmo šta ima još...ma bilo je raznih smješnih scena u koje smo upadali  najviše iz radoznalosti. Nekoliko puta smo mogli i glavom platiti...

*poslao pitomac 38.klase artiljerije Isko Hadžić

 

Piše nam: Siniša Jurišić 36.klasa

Pokretno logorovanje na Romaniji

Na Romaniji smo imali  svaki dan pokazne vežbe tipa "četa u napadu", "četa u odbrani"...Tog dana počela je da pada kiša dok smo bili na terenu. Intenzitet kiše pojačavao se svakog trenutka...Uputili smo se ka mestu gde smo podigli logor...Kiša je lila nemilice. Šatorska krila, od kojih smo pravili kabanice, su prokišnjavala. Bili smo mokri kao miševi. Kada smo stigli u logor, nakon večere koja je znatno kasnila, kiša je prestala. Zapalili smo nekoliko logorskih vatri i  pored njih postavili  improvizovana vratila preko kojih smo prebacivali garderobu ( čitaj čarape ) da se suši. Pre nego što smo otišli u šatore na spavanje, neki od nas smo ostavili  i čezme kraj vatre. Kada smo ujutru ustali pogledao sam iz šatora u pravcu mesta gde je sinoć gorela vatra i ugledao sam da je jedna  čizama u mnoštvu drugih izgorela, tako da nije bila za upotrebu. Nasmejah se u sebi i kroz glavu i prođe misao:" Pa koja je ovo budala ostavila  čizme tako blizu vatri?"...Uzeo sam čizmu i na  unutrašnjoj strani pogledao čije je prezime ispisano...JUREŠIĆ!!!
Nisam mogao da verujem. Pokupio sam čizme i uputio se kod zastavnika  Smiljanića da ih zamenim. Koji broj nosiš? - upita zastavnik. 42 druže zastavniče..."Nema Jurešiću, imam jedne br. 44. i to već nošene.  Uzmi ili ostavi" - reče zastavnik...Šta sam mogao, uzeo sam ih...Od njih sam kasnijedobio žuljeve na PETAMA!...


Piše nam: MILOJE ARSENIJEVIĆ

AJ BRE PUŠIŠ KAO TURČIN


IAKO JE PROŠLO MNOGO VREMENA SEĆAM SE DA SE NAMA PITOMCIMA 1. i 2. GODINE NIJE DOZVOLJAVALO DA PUŠIMO,TAKO BI POR.KOTESKI GORANČO IMAO OBIČAJ DA UPUTI REČI KRITIKE NA RAČUN HAJRETIN TANERA SA DVA "T" ," AJ BRE HAJRETIN TI PUŠIŠ KAO TURČIN" A OVAJ BI MU ODGOVORIO SA "PA DRUŽE PORUČNIČE JA SAM TURČIN"

 


 pukovnik Glišo Nikočev, k-dir 9.voda 22.klase


PRVA OCENA IZ FIZIKE "PAROLA SNAĐI SE"

Moja prva ocena iz fizike. Prozove mene profesor a naravno ja se nisam spremio, buncam tu neke stvari, drugari mi šapuću formule. To mučenje ide nekako dok ja nisam počeo da se pravdam da ja to znam ali slabo mi ide srpsko-hrvatski, da sam ja mađar itd, kad mi profa dozvoli da ispričam na mađarskom. Ni ja nisam bio lenj, sve pesmice što sam znao ispričao na mađarskom i naravno uz formulu koju su mi došapnuli drugari, ja sam dobio 3 (tricu).     

                          poslao: Andraš Satmari, 38.kl


 

PRVI POSJET CIRKUSU I ŠAMARI OD MAJMJUNA

 

 

Ne znam za kolegu Acu, no meni je to bio prvi posjet cirkusu. Super predstava, slonovi, klauni, žongleri i ostalo, cirkus pun ko šipak... Naravno u pauzi između dva nastupa, šeću oni likovi s malim majmunčićima i malim tigrićima u naručju, majmuni simpatični, ono, odjelce i sako crveni, trifrtalj pantalone, bebe tigrići veličine mačke a teški k'o transportna na Pazariću... Uglavnom, nose ih tako kraj publike i ako želiš fotku, mahneš mu, cijena sitnica, k'o cijena ulaznice, papreno, al' hoće Aco sliku s majmunom a ja s tigrom. Mahne Milojkov liku, a majmun kad ovaj pokaza na nas skoči vješto preko par redova do nas i smjesti se u krilo Aci, zagrli ga i zauzme pozu. Cirkusant ih fotografira onim polaroid aparatom i mahne majmunu da dođe. Majmun se uspravi, pogleda ga, pa Aci opali šamar desnicom stojeći mu u krilu. Vješto se okrenu, i u dva skoka eto ga u naručju fotografa. Nas par okolo se nasmija Aci, a majmun iz naručja se osvrne i pogleda me ravno u oči, skoči nazad i OPALI I MENI ŠAMAR i elegantno se vrati u naručje fotografa!!! Krasno, malo ljudi je vidjelo, pola šatora mi se smijalo...

poslao: Goran Martinović, 38.kl (na fotografiji Goran i Aco neposredno pre početka cirkusne predstave)

 


 

POSLEDNJE ANEGDOTE IZ SVŠ KoV

***

kasarna "Maršal Tito" - april 1992.godine - za vreme sukoba u Sarajevu

 Gledao nam se TV al nema struje


Sredinom aprila 1992.godine u KMT gleda nam se tv al nema struje. imamo agregat a nema goriva. Ima pumpa u kasarni al nema struje. Gorivo se može samo ručno ispumpati. Najveći problem je to što se u gradu puca čitav dan ali poneki metak a i neka granata zaluta pa padne po nama. Neko mora ići po gorivo. Mladost ludost, izvlačimo drvca od šibice i mene i Petkovskog zapadne da idemo po gorivo. Najveća prereka nam je bila ograda od pumpe. Čini mi se da je bila sto metara visoka. Nije mi bilo nikad jasno što su zaključavali pumpu. Nekako smo mi nju, u stilu nekih komandosa, savladali i nasuli gorivo u kantu. U tom trenutku počinje takva pucnjava iznad naših glava, da smo se nas dvojica toliko prepali da nismo znali na koju stranu da krenemo. Nekako krenusmo preko one visoke ograde od pumpe. Nekako smo provukli kanister sa gorivom a onda se na ogradu prvo  penje Petkovski i kad je bio na vrhu ograde, nekako se oklizne i zakače mu se pantalone za one šiljke na vrhu. Moj drugar je naglavačke visio na ogradi "razapet k'o Isus" a puca se, što kažu "gori nebo" iznad nas. Usred onolikog straha nezna se ko se više smijao, ja il on. Jedva sam ga nekako skinuo sa ograde i stigosmo mi na vrjeme da gledamo dnevnik, koji je u onim teškim vremenima bio najpopularnija emisija.

*poslao pitomac 38.klase artiljerije Isko Hadžić
 

  Sajt je konfigurisan za Internet Explorer i rezoluciju ekrana 1280x1024  * * *  poslednje  izmene su izvršene:   08-02-2013  Web-master:  Mil@n-svš kov sarajevo   e-mail: svs.kov.sarajevo@free.fr