kontakt
|
PITOMAČKE ANEGDOTE...
Piše
nam: Milan Lišanin 24.klasa
Kaput dajem ali
"dvojku" ne
Mnogi pitomci će se setiti profesora matematike Velimira
Boškovića, koji je bio pravedan profesor i ulagao je napora da svi
dobro razumemo sve matematičke probleme i zagonetke koje su nam ipak
zagorčavale školovanje, kao i u svakoj drugoj školi, kada je o
matematici reč. Najosetljivi je bio kada je trebalo odlučiti da li
će nekome dati popularnu dvojku ili dvicu, kako bi to u
Sarajevu rekli, ili jedinicu. Kada bi neko od učenika insistirao, da
mu profesor ipak da dvojku, iako ništa nije znao, on bi mu iz sveg
srca odgovorio: "Pitomac, evo kaput ti dajem, ali dvojku nikako" To
bi nas sve nasmejalo pa i pitomce koji su dobijali kečeve.
Kada je reč o drugom profesoru, Vladimiru Iliću, on je ostao u
sećanju po tome što nam je, jedini, davo ocene sa nekoliko pluseve
ili minusa, tako da je njihova vrednost izražavana u decimalnim
brojevima. Primer 1- je vredelo 0,75 1-- 0,50
2-- 1,5 2- 1,75 2+ 2,25 2++ 2,50 2+++ 2,75 i
tako redom, što je bilo dosta strožije ocenjivanje od ostalih
profesora, ali nam je zato pružao mogućnost da zaradimo po jedan +
ako se javimo dobrovoljno, izadjemo na tablu i uradimo tačno
zadatak koji nam je zadao, ukoliko skupimo pet takvih pluseva, on
nam upiše peticu, za četitri plusa četvorku i tako redom, što nam je
popravljalo prosek ukupnih ocena iz matematike. |
Profesorov savet za "prepisivanje"...
Profesor istorije, Miloš Vitomir, veoma dobar profesor, imao je
veoma blizak odnos sa nama pitomcima, i tako u jednoj priči nam je
rekoa koju je metodu za prepisivanje, na kontrolnim zadacima, on
koristio dok je studirao. Pripremio bi male listice sa kratkim
sadržajem za svaku posebnu temu i postavio ih ispod džačke torbe.
Kada bi dobio pitanja, izvukao bi odgovarajući listić i stavio ga na
stolicu, izmedju nogu. Prepisivao je tekst sve dok se profesor nebi
približio, na šta bi skupio noge i sakrio listić. Tu njegovu metodu
sam redovno primenjivao i kod njega na istoriji i tako
povećao ocenu za jedan nivo |
Piše
nam: Vehbija Muratspahić - Vojna gimnazija i VA
LUDI BOŽO KEC!
Bože mili kuda li su životni putevi odveli mog drugara iz razreda
Šaini Isena??? A evo jedne zgodne crtice vezane za njega. Ruski
jezik u Gimnaziji nam je predavao izvjesni - Božo Kec. Šaini je kod
njega imao čistu četvorku..Međutim Božo, kome je on bio simpatičan -
u trećem razredu ga obori na popravni, s obrazloženjem da će mu biti
dosadno sa onim lošim đacima dok budu trajale avgustovske pripreme i
da mu je on potreban, da se zezaju...I tako Božo zezne Šainiju pola
ljetnih ferija...a za uzvrat mu na popravnom ispitu da čistu
peticu........Što bogami i nije bila nekakva satisfakcija. HEH -
LUDI BOŽO KEC!
Zabrana izlaska u
grad..
Neposredno pred slet 1986 te, Komandant akademije donese odluku da 7
dana zabarani sportske aktivnosti sa posebnim akcentom zabrane igranja
fudbala. Namjera mu je bila spriječiti povrede jer zamjena već tada bi
bila nemoguća.. To se nekako i poštovalo ali dodatna zabrana izlaska u
grad je izazvala probleme.. Toliko se poštovala da u večernjim satima
osim dežurnih na akademiji pa skoro nije nikog bilo.. Poznate stazice za
preskakanje ograde su oko 24 sata bile kao korzo ( moja je bila - pored
one kupole tenka ispod nastavne zgrade, a onda sprint kao vjetar preko
pozide...). Naravno to je toliko i očigledno uzelo maha da je Komandnt
riješio da uhvati par izgrednika i preduzme odgovarajuće mjere...Dovedu
se neki vojni policajci i pojačaju straže i jednu veče u pritvor dopadne
njih 5, (oni koji su imali lošiji izbor putanje ili malo više popili pa
se u sprintu spotakli).. Sutra svi postrojeni, za uvježbavanje nastupa a
ispred bine i onih 5 uhvaćenih... Komandant održi prvo govor sa puno
kritike a onda pred svima zatraži da se predstave i kažu razlog zašto su
bježali. A onda ide valjanje od smijeha na njihova
obrazloženja.....sjećam se nekih: 1. Brat mi je kupio neki komad zemlje
u Zemunu, danas šalovao ploču za kuću, pa sam mu morao pomoći, 2. Došla
mi djevojka, nisam je vidio tri mjeseca, ..... a najače je bilo
obrazloženje poslednjeg: Ma ja sam izašao smo 15 minuta da kupim žilete.
Tamam kad sam se htio vratiti sa nebodera hoće da skoči neki momak da
izvrši samoubistvo..... ja ga malo odvraćao al on skoči.. srećom nije se
puno povrijedio...pošto sam obučen... pružim mu prvu pomoć i sačekam
sanitet... mislim da sam čovjeku spasio život.. Svijestan sam učinjenog
propusta zbog bježanja u grad ali smatram da moje dobro dijelo zaslužuje
pohvalu...Svi postrojeni samo što se ne valjaju od smijeha. Komandant
napravi propust pa kao priupita koju kaznu da im odredim...a mi svi u
glas...ma odmah ih pusti da počnemo viježbati, vidiš da su njihova
mjesta prazna... I tako i bude.....
POSLEDNJE ANEGDOTE IZ
SVŠ KoV
***
kasarna "Maršal
Tito" - april 1992.godine - za vreme sukoba u Sarajevu
Operacija "KAČKAVALJ"
Sredinom aprila 1992.godine u KMT su stigli veliki broj kamiona sa robom
za vojne kantine i kuhinje za šire
područje Sarajeva, ali zbog blokade puteva oni su
"zaglavili" kod nas.
Kamioni sa robom
su jedno vrjeme
bili parkirani u kasarni ali kako je blokada
poduže trajala, oni su onda istovareni u fiskulturnu salu i u
zgradu preko puta intendantske zgrade. Robe je bilo bukvano do plafona.
Pošto smo, mi artiljerci, koji smo došli iz AŠC
Zadar, jedini bili na vanjskim položajima za odbranu u slučaju napada na
KMT, moja grupa je bila odmah uz kantinu, pa smo u večernjim satima,
prvo iz dosade i radoznalosti počeli "posjećivati"
te objekte. Prvo je "nasradala"
fisklulturna sala. Imala
je ona, kao, neko
obezbeđenje, neki klinac iz 40. klase (petnaestogodišnjhak), ali njega
smo brzo "kupili".
Dali smo mu par sokova
koje smo "maznuli" iz
kantine. Bio je tanak zid od magacina gdje smo spavali u toj sobici do
magacina pa smo provrtili malu rupu i svakodnevo
izvlačili sokove. Prvu noć smo izvukli i jedan
paket i odneli ga u rov gde nam je bio položaj.
Mrak, ništa se ne vidi,
otvorimo ga, kad ono sir kačkavalj. Hajd, super uz sokove,
taman. Sutra naveče isti postupak i opet kačkavalj i nismo imali sreće
desetak dana, uvjek smo na kačkavalj naišli. Pun
nam rov bio sira. Onda smo se prebacili na drugi objekat
a u njemu, "sve od
igle do lokomotive". U
medjuvremenu se raščulo da je "neko"
obio te objekte pa su onda svi navalili... U tom objekt su najviše
bile konzerve kompota al one velike od 5 kg i raznih stvari, hemiski,
sapuna šampona i puno toga ... kako je bilo veselo, čim prestane
pucnjava odma hajmo da vidmo šta ima još...ma bilo je raznih smješnih
scena u koje smo upadali najviše iz
radoznalosti.
Nekoliko puta smo mogli i glavom platiti...
*poslao
pitomac 38.klase artiljerije Isko Hadžić
|
Piše
nam: Siniša Jurišić 36.klasa
Pokretno logorovanje na Romaniji
Na Romaniji smo imali svaki dan
pokazne vežbe tipa "četa u napadu", "četa u odbrani"...Tog dana
počela je da pada kiša dok smo bili na terenu. Intenzitet kiše
pojačavao se svakog trenutka...Uputili smo se ka mestu gde smo
podigli logor...Kiša je lila nemilice. Šatorska krila, od
kojih smo pravili kabanice, su prokišnjavala. Bili smo mokri kao
miševi. Kada smo stigli u logor, nakon večere koja je znatno kasnila,
kiša je prestala. Zapalili smo nekoliko logorskih
vatri i pored njih postavili
improvizovana vratila preko kojih smo prebacivali garderobu ( čitaj
čarape ) da se suši. Pre nego što smo otišli
u šatore na spavanje, neki od nas
smo ostavili i čezme kraj vatre. Kada
smo ujutru ustali pogledao sam iz šatora u pravcu mesta gde je sinoć
gorela vatra i ugledao sam da je jedna
čizama u mnoštvu drugih izgorela, tako da nije bila
za upotrebu. Nasmejah se u sebi i kroz glavu i prođe misao:"
Pa koja je ovo budala ostavila čizme
tako blizu vatri?"...Uzeo
sam čizmu i na unutrašnjoj strani
pogledao čije je prezime ispisano...JUREŠIĆ!!!
Nisam mogao da verujem. Pokupio sam čizme i uputio se kod zastavnika
Smiljanića da ih zamenim.
Koji broj nosiš? - upita zastavnik. 42 druže zastavniče..."Nema
Jurešiću, imam jedne br. 44. i to
već nošene. Uzmi ili ostavi" - reče
zastavnik...Šta sam mogao, uzeo sam ih...Od
njih sam kasnijedobio žuljeve na PETAMA!...
Piše
nam: MILOJE ARSENIJEVIĆ
AJ BRE
PUŠIŠ KAO TURČIN
IAKO JE PROŠLO MNOGO VREMENA SEĆAM SE DA SE
NAMA PITOMCIMA 1. i 2. GODINE NIJE DOZVOLJAVALO DA PUŠIMO,TAKO BI
POR.KOTESKI GORANČO IMAO OBIČAJ DA UPUTI REČI KRITIKE NA RAČUN
HAJRETIN TANERA SA DVA "T" ," AJ BRE HAJRETIN TI PUŠIŠ KAO TURČIN" A
OVAJ BI MU ODGOVORIO SA "PA DRUŽE PORUČNIČE JA
SAM TURČIN"
pukovnik Glišo Nikočev, k-dir
9.voda 22.klase
PRVA OCENA IZ FIZIKE "PAROLA
SNAĐI SE"
Moja prva ocena iz fizike.
Prozove mene profesor a naravno ja se nisam spremio,
buncam tu neke stvari, drugari mi šapuću
formule. To mučenje ide nekako dok ja nisam počeo
da se pravdam da ja to znam ali slabo mi ide srpsko-hrvatski,
da sam ja mađar itd, kad mi profa dozvoli da ispričam na
mađarskom. Ni ja nisam bio lenj, sve pesmice što sam znao ispričao na
mađarskom i
naravno uz formulu koju su mi došapnuli
drugari,
ja sam dobio 3 (tricu).
poslao: Andraš Satmari,
38.kl
PRVI POSJET CIRKUSU I ŠAMARI OD
MAJMJUNA |
Ne znam za kolegu Acu, no meni
je to bio prvi posjet cirkusu.
Super predstava, slonovi, klauni, žongleri i ostalo, cirkus pun ko
šipak... Naravno u pauzi između dva nastupa, šeću oni likovi s malim
majmunčićima i malim tigrićima u naručju, majmuni simpatični, ono,
odjelce i sako crveni, trifrtalj pantalone, bebe tigrići veličine
mačke a teški k'o transportna na Pazariću... Uglavnom, nose ih tako
kraj publike i ako želiš fotku, mahneš mu, cijena sitnica, k'o
cijena ulaznice, papreno, al' hoće Aco sliku s majmunom a ja s
tigrom. Mahne Milojkov liku, a majmun kad ovaj pokaza na nas skoči
vješto preko par redova do nas i smjesti se u krilo Aci, zagrli ga i
zauzme pozu. Cirkusant ih fotografira onim polaroid aparatom i mahne
majmunu da dođe. Majmun se uspravi, pogleda ga, pa Aci opali šamar
desnicom stojeći mu u krilu. Vješto se okrenu, i u dva skoka eto ga
u naručju fotografa. Nas par okolo se nasmija Aci, a majmun iz
naručja se osvrne i pogleda me ravno u oči, skoči nazad i OPALI I
MENI ŠAMAR i elegantno se vrati u naručje fotografa!!! Krasno, malo
ljudi je vidjelo, pola šatora mi se smijalo...
poslao:
Goran Martinović,
38.kl (na fotografiji Goran i Aco
neposredno pre početka cirkusne predstave)
POSLEDNJE ANEGDOTE IZ
SVŠ KoV
***
kasarna "Maršal Tito"
- april 1992.godine - za vreme sukoba u Sarajevu
Gledao
nam se TV
al nema struje
Sredinom aprila 1992.godine u KMT gleda nam se tv al nema struje.
imamo agregat a nema goriva.
Ima pumpa u kasarni al nema struje.
Gorivo se može samo ručno ispumpati. Najveći
problem je to što se u gradu puca čitav dan ali
poneki metak a i neka granata zaluta pa padne
po nama. Neko mora ići po gorivo. Mladost ludost, izvlačimo drvca od
šibice i mene i Petkovskog zapadne da idemo po gorivo. Najveća prereka
nam je bila ograda od pumpe. Čini mi se da je bila sto metara visoka.
Nije mi bilo nikad jasno što su zaključavali pumpu. Nekako smo mi nju, u
stilu nekih komandosa, savladali i nasuli gorivo u kantu.
U tom trenutku počinje takva pucnjava iznad naših
glava, da smo se nas dvojica toliko prepali da nismo znali na koju
stranu da krenemo. Nekako krenusmo preko one visoke ograde od pumpe.
Nekako smo provukli kanister sa gorivom a onda
se na ogradu prvo penje Petkovski i kad je
bio na vrhu ograde, nekako se oklizne i zakače mu
se pantalone za one šiljke na vrhu. Moj drugar je
naglavačke visio na ogradi "razapet k'o Isus" a
puca se, što kažu "gori nebo" iznad nas.
Usred onolikog straha nezna se ko se više smijao,
ja il on. Jedva sam ga nekako skinuo
sa ograde i stigosmo mi na vrjeme da gledamo
dnevnik, koji je u onim teškim vremenima bio
najpopularnija emisija.
*poslao
pitomac 38.klase artiljerije Isko Hadžić
|
|