izvidjaci14cete@free.fr
|
(Anegdote od 01 do 09 napisao Milan Lišanin)
01.-
ZIL-157 KGL I VAZDUŠNE KOČNICE
-
1979.g
Prva vožnja čuda od kamiona,
ZIL-157, 9 tona, mehanički volan, troši 40-60 l/100 km, vazdušne
kočnice... Pre nego što se krene potrebno je sačekati pola sata da se
napuni razervoar sa vazduhom. Jednog lepog dana krećemo na Jelovicu na
obuku. Na čelu je Mileta vozio Zil, a iza njega ja. Na jednoj krivini
pored auto puta, Mileta ustavio
i poslao vojnika da mu kupi sendvič na obližnjoj pumpi koju smo zvali
"tri sise" . Ne očekujući da je u krivini zaustavljen prvi Zil, počeo
sam kočiti ali moj Zil nije uopšte kočio. Povukao sam ručnu, ali ništa.
Zaustavio sam se udarivši u Zil ispred mene. Mileta upita vojnika pored
sebe: Šta to bi? Ništa, vodnik Lišanin nas udari.
Iako brzina nije bila veća od 30 km/h, nemoguće ga je bilo zaustaviti,
verovatno zato što nije bilo dovoljno pritiska u rezervoaru vazduha za
kočnice. Male deformacije na prednjem delu mog Zil-a smo popravili na
Jelovici.
02.-
UBRZANO KOROZIRANJE
KAMPANJOLE
-1980.g
Na jednom od izlazaka na karaulu
Sela na Krasu, svakodnevno, po tri puta dnevno, odlazili smo na obližnju
aktivnu karaulu Nova Vas, po vodu i hranu. Za te potrebe smo pozajmili
kampanjolu. Kako je kameniti put bio u veoma lošem stanju, sa rupama ,
jednom prilikom, točak je upao u jednu rupu i volan se naglo okrenuo
tako da je kampanjola zakacila kamenu ogradu i time je skinut deo
farbe na kampanjoli. Kako nismo imali farbe i da bi maskirali oštecenje
na kampanjoli, rastopili smo so u vodi i namazali oštećeni deo kako bi
što pre oksidirao, kao da je oštećenje bilo pre terena.
03.-
38 SATI BEZ HRANE
-
1981.g
Velike Bloke, združeno taktička
vežba "Snežnik 81", od 19. do 25.marta 1981.god. Sa odelenjem sam dobio zadatak da
postavim uredjaje u krugu porušene crkve. Suvu hranu smo dobili za prvi dan sa
obćanjem da će nam se naknadno dostaviti. Medjutim, bez hrane smo ostali
punih 38 sati. Prilikom kontrole od strane
k-de Ljubljanske armijske oblasti, vojnici su se požalili da su bez
hrane. Ja sam dobio kritiku zašto nisam slao vojsku u obližnje selo da
traže hranu. To nisam uradio iz razloga što smo bili u ulozi"neprijatelja"(sa plavim trakama),
i dobro smo se maskirali da nebi bili primećeni.
Suvu hranu su nam dostavili isto veče za nekoliko naradnih dana,
ali su bile samo konzerve sa kiselim kupusom. Nije mi ostalo ništa drugo
nego stvarno da pošaljem po dva vojnika u dva različita sela, da potraže
hranu, objasnivši meštanima da smo dobili zadatak da se snalazimo sami
za hranu. I to je bila dobra ideja. Ljubazni meštani su sa zadovoljstvom
izašli u susret i ponudili vojnike hranom. Bilo je tu
svega, od domaćeg pršuta, slanine, kobasica, salama, krofni, mleka,
čokolade, keksa , bombona... To je bila odlična zamena za kiseli kupus.
Saznavši za problem sa hranom i neznajući da smo se mi već sanšli, načelnik štaba 14.divizije, pukovnik
Ožbolt Drago, naredio je da nam se dostavi kuvana hrana. Poslali su nam
vojnički pasulj, ali kako smo bili tako dobro maskirani, nisu nas uspeli
naći, tako da je pasulj bačen, a načelnik štaba je obavešten da smo bili
servirani sa pasuljem. Tek narednog dana smo dobili kuvanu hranu, koju
nam je dovezao Željko Svrnjak. Počastili smo ga sa našim domaćim specijalitetima koje
su nam ljubazni meštani dali. (na slici deo ekipe koja je "gladovala")
04.-OTIŠAO NA TEREN-ZAKLJUČAO
SUPRUGU-1982.g
Na jedan od terena smo otišli pod
uzbunom, na mesto koje nam unapred nije bilo poznato. Nakon uzbune u
ranim jutarnjim časovima, naš kolega Mileta, greškom je odneo sve
ključeve od stana. Njegova supruga je ostala zaključana u stanu. Dok se
nije došlo do ključeva na terenu, komšije su joj dostavljali namernice
za hranu uz pomoć kanapa preko terase.
05.-BRDM-2 U SAVLADJIVANJU REKE KUPE-07.1982.g
Jedna od aktivnosti u okviru obuke
u letnjim uslovima bilo je i savladjivanje reke sa oklopno-izvidjačkim
automobilom BRDM-2. U kabini transportera postoje ventili koji se služe
za ispustanje vode iz kabnine nakon izlaska iz reke. Svaka posada je pre
ulaska u reku
proveravala da li su ventili zavrnuti, a nakon izlaska iz vode ih odvnu
da bi voda koja je ušla u kabinu izadje. To je sve funkcionisalo uredu
dok su se vojnici smenjivali. Poslednji ulazak u reku je bio za
starešine koji nikada nisu plivali sa BRDM-om. Željko je vozio ušao sa
transporterom u reku.. Osetili smo da su nam čizme mokre.
Ventili su ostali ne zavrnuti i kroz njih je ulazila voda u kabinu. U
panici smo ih zavrtali, a Željko je uspeo zaokrenuti Brdm prema obali.
Ispraznili smo vodu, zavrnuli ventile pa ponovo u reku. Očigledno da
starešinska posluga nije bila obučena na brdm-u, a Željko, vidno
uzbudjen što će nas provozati rekom Kupom, zaboravio na ventile. Lepo je
se sada setiti ove anegdote ali tada nam nije bilo prijatno.
06.-
GRIBLJE - NESTALA PUŠKA
- juli
1982.g
Predzadnji dan jednomesečnog
logorovanja i obuke u letnjim uslovima nedaleko od sela Griblje, kod
Črnomelja i Metlike, nestala je jedna
automatska
puška. To se retko dešava i sve je bilo podredjeno da se puška pronadje.
Organizovana je potraga. Oko 500 izvidjača iz cele 9.Armije (svi smo
zajedno logorovali) poredjani ne par metara jedan od drugog, vršili smo
pretres terena, počevši od logora pa u krug po pojasevima od po 500 m.
Nakon par sati, puška je pronadjena, na oduševljenje svih, jer nam se
logorovanje neće produžiti i sutradan se možemo vratiti u garnizone.
Zašto je puška sakrivena u šumi? Zbog
nepromišljenosti jednog desetara, komandira izvidjačke grupe iz naše
čete. Njegovi planovi su bili da zaradi nagradno odsustvo o čemu je
pričao već duže vreme. Sakrio je pušku, i odmah po saznanju da puške
nema, dobrovoljno se prijavio da pušku traži sam sa svojom grupom. Kada
bi je pronašao, očekivao je nagradno odsustvo. Taj njegov scenario nije
uspeo.
07.-ODLIKA IZVIDJAČA JE I
SNALAŽLJIVOST -1983.g
Na jednoj od redovnih kontrola
rada naše čete od strane k-de LJAO, desilo se da nam jedan prijemnik sa
kojim je trebalo pratiti radio vezu
naših aviona koji su preleteti teritoriju iznad Cerknice. Prijemik se
nalazio u komandnom vozilu k-dira čete. Pre preleta aviona, jedan
ppukovnik iz kontrole je ušao u kombi da proveri da li je prijemnik
spreman. Kako on nikako nije radio, komandir Čeda se snašao i stavio
mali tranzistor iza uredjaja sa uključenim šumom što je davalo dojam da
radio-prijemi uredjaj savršeno radi.
08.-
KAD MAČKE NEMA . . .
Jednog dana naš komandir Čeda, bio
je službeno u Ljubljani. Mi starešine smo izašli desetak minuta pre
isteka radnog vremena. Spustajući se od kasarne prema gradu, nedaleko od
hotela Šport, sretnemo našeg Čedu baš u 14h30 kada nam se završavalo
radno vreme. Obratio nam se rečima kroz blagi osmeh: "Kad mačke nema,
miševi kolo vode" našta smo se svi nasmejali. Prvi put sam tada
čuo tu izreku i uvek je se sa simpatijama sećam tog trenutka.
09.-
NIJE BILO NIMALO SMEŠNO
- oktobar
1987.g
Na poslednjoj
združeno-taktičkoj vežbi, pod nazivom "Jesen 87", učestvovala je cela
14.ič. ZTV je održana na planini Vremšici iznad Cerknice i
Cerkniškog jezera. Po završetku ZTV uputili smo se u jedno selo
kod Cerknice, gde je bilo okupljanje cele čete. U ranim večernjim
satima, po kišovitom vremenu i gustoj magli počeli smo se spustati sa
Vremšice. Vidljivost je bila svega nekoliko metaram tako da smo
promašili jedno skretanje u šumskim putevima. Nastavili smo jednim
od njih, ali on je bio sve uži a još gore, sa njegove gornje strane
nalazilo se puno izsečenih stabala. U jednom trenutku prvi desni točak
je zaronio u mekanu ivicu puta ispod koje je bila provalija. Prednji
kardan je ležao na putu. Trebalo je obezbediti izlazak vojnika iz kabine
napred i nazad a
da
se vozilo TAM-5000 ne prevali na donju stranu i ode u provaliju. Smireno
sa kontrolisanom panikom smo evakuisao sam vojnike iz vozila. To je bilo
najvažnije, sačuvati živote. Onda je počela akcija za spašavanje vozila
sa uredjajima. Ikopali smo kanal za prednji točak koji se nalazio na
putu, kako bi sprečio da vozilo sklizne u provaliju. Ušao sam u vozilo,
ubacio u rikverc, držeći otvorena vrata za iskakanje u slučaju potrebe,
pokrenuo sam vozilo u nazad i uspelo mi je. Sreći nije bilo kraja.
Vojnici su sklanjali drva sa gornje strane puta na donju tako da sam sa
vozilom nastavio do prvog proširenje, gde smo se okrenuli i vratili se u
bazu sa par sati kasnije nego što je predvidjeno. Major Svržnjak Željko
me je pitao "šta je bilo" našta sam mu samo odgovorio "najvažnije je da
smo došli živi i zdravi" Za ovaj neželjeni slučaj će saznati tek sada,
kada bude čitao ovu anegdotu.
*Vratite
se na vrh stranice |
(Anegdote od 10 do 12 napisao Dragan Mitić
iz Niša (desetar
u Riv-u 1985/86)
10.-
Nagradni vikend za primernog vojnika
Posle nastave, nas četvoricu
desetara RIV-a pozvao je stariji vodnik Lišanin u kancelariju da nam nešto
važno saopšti.
"Evo ovako," započe Lišanin, dok smo mi
stajali ispred njega znatiželjno iščekujući šta će to da nam kaže. "Naš vod
ima pravo da predloži jednog vojnika koji će dobiti nagradni vikend.
Podrazumeva se da to treba da bude primerni vojnik, ko je svojim trudom i
zalaganjem, bla-bla..." nisam ga dalje slušao, pokušavajući da smislim koga
da predložim za tu nagradu. Hmm, vojnici su došli u vojsku pre par meseci,
još im je rano za nagradni vikend, a od nas četvorice desetara trojica smo
već koristili ili odsustvo ili vikend, jedino desetar Žile nije. Žile je bio
sposoban desetar, ali mu vojne aktivnosti i zadaci nisu bile baš prioritet,
jednom rečju - nije odgovarao liku i delu tog primernog vojnika o kome
Lišanin priča."Mitiću, koga ti predlažeš?" prenu me vodnikov glas.
"Pa ovako," počeh ja, "mislim da
je desetar Živković svojim trudom i zalaganjem u savladavanju dnevnih
obaveza, kao i radom sa vojnicima decembarske klase zaslužio da dobije taj
nagradni vikend". Dok sam
to pričao, vodnik je od iznenađenja razrogačio oči, prosto ne verujući šta
to njegove uši čuju. "Štaaaa??? Živković!!!! Živković se zalaže, on primeran
vojnik???" Ostala trojica prisutnih desetara, uključujući Žileta, trudila su
se da ostanu ozbiljni, jedino Džema (po običaju) nije mogao da sakrije
kikotanje.
"Dobro.... Da vidimo šta ti kažeš
Živanoviću, koga ti predlažeš?"
"Slažem se sa Mitićem da je Živković taj koji se najviše zalagao u
prethodnom periodu, i da bi on trebao da dobije nagradni vikend" nadoveza se
Neša na moju priču. Lišaninov izraz lica je od prvobitne zapanjenosti prešao
u fazu laganog iznenađenja, u stilu "Zar i ti sine Brute?", polako
shvatajući našu nameru.
"A ti Krhane, šta ti kažeš?" upita
vodnik Džemu, koji je, crven u licu, pokušavao da zadrži ozbiljnost. "Pa ja...
se slažem... sa Mitićem i Živanovićem... Mislim da je Živković stvarno
zaslužio..." .
"E, Bogca li vam vašeg!" prekinu
ga vodnik. "Tebe Živkoviću neću ništa ni da pitam, kad većina već odlučila.
Dobro, 'ajde bežite sad, videćemo šta će da bude".
Naravno, Žile je dobio taj nagradni
vikend, što smo kasnije i proslavili. U kantini naravno, a gde drugde? :)
11.- A hard day's night
Žile, Neša i ja smo se vratili iz jednog od retkih
nedeljnih izlazaka u
grad. Naravno, nismo propustili priliku da u gradu ispijemo po neko piće,
tako da se Neša ubrzo po ulasku u spavaonu sručio u krevet i odmah zaspao,
iako je bilo tek pola deset. Žile i ja smo još desetak minuta prepričavali
doživljaje iz grada, pomalo razočarani Nešinim neučestvovanjem u našoj
zabavi. Stoga rešismo da se malo našalimo s njim. "Buđenje!!! Ustaj vojsko!!!",
povikasmo, imitirajući jutarnje buđenje. Neša, onako bunovan i razbarušen,
polako otvara oči i seda na krevet. "Uh, uopšte se nisam naspavao noćas",
glasno priča Žile. "Ni ja, kao da
sam spavao samo 15 minuta", dodajem ja. Neša pospano gleda: u
spavaoni vojnici u pidžamama, neki idu na umivanje, napolju mrak (što mu
nije bilo sumnjivo, pošto je zimi ionako mrak ujutru kad ustajemo). I tako
Neša namrgođen uzima peškir i četkicu za zube i kreće poput zombija prema
WC-u, da se spremi za novi dan i nove radne pobede. Žile i ja na sigurnom
rastojanju krećemo za njim, gurkajući se laktovima i tiho smejuljeći.
U WC-u stanje uobičajeno: vojnici obavljaju večernju higijenu, tj. jutarnju,
kako je Neša mislio. I dalje ćutke, Neša završava sa umivanjem i pranjem
zuba, Žile i ja iz prikrajka ne propuštamo ni jedan delić prizora. Neša
izlazi iz WC-a, kad mu pažnju privuče neobičan prizor - vojnik pere noge
ujutru!
"Šta radiš bre to?" prvi put prozbori Neša.
"Šta radim - perem noge, vidiš valjda!"
"Ma vidim da pereš noge, nego što sad?"
"Pa nego kad da perem?"
"Pa uveče, pre spavanja!"
"Pa sad je veče, šta je tebi?"
"Štaaaa? Kol'ko je sati?"
"Pet do deset", odgovori vojnik, ništa ne shvatajući.
Bilo je veče, ali Neši tek tad svanu u glavi - napravili smo šalu na njegov
račun! Onako pospan, nije imao snage ni reč da nam kaže, samo se sručio u
krevet, srećan što je pred njim čitava noć za spavanje.
12.-
Prislušni uređaj za niskoleteće avione
Sunčan prolećni dan, pravo vreme za prolećno sređivanje
opreme, par nedelja pre dugo očekivanog "skidanja", tj. završetka vojnog
roka. U dvorištu kasarne smo iz TAM-a izneli agregat i uključili ga da malo
radi, za to vreme sređujemo ostalu opremu, pomalo gluvarimo i uživamo na
suncu. Uživanje jedino remeti glasno brundanje agregata.
U neko doba nam zainteresovano prilazi "staža", nedavno pristigao sa obuke u
izviđački vod. "Koji vam je ovo uređaj?" upita pokazujući na bučni agregat.
"To nam je prislušni uređaj za niskoleteće avione" odgovorih u šali,
zadovoljan svojim duhovitim odgovorom i pomalo začuđen "stažinim"
neprepoznavanjem običnog agregata. "Stvarno? A kako funkcioniše?". Na moje,
a i na iznenađenje ostalih prisutnih RIV-ovaca, "staža" se upecao na moj
odgovor, ne primetivši da se šalim. Društvo počinje da se u neverici
smejulji iza "stažinih" leđa, a i ja
sam jedva suzdržavao smeh.
"Čekaj, sad ću da ti pokažem", odgovorih i skoknuh u kabinu TAM-a odakle
donesoh antenu i slušalice RUP-a. "Evo, prvo se namesti antena na uređaj"
rekoh, uglavljujući nekako antenu na vrh agregata. "Zatim se priključe
slušalice", nastavih, uguravši utičnicu slušalica u neki otvor agregata. "Staža"
sve to zainteresovano posmatra, dok se iza njegovih leđa vojnici već glasno
smeju, ali ih ovaj ne čuje zbog buke.
"Gledaj, baš sad nebom proleće neki avion, nije baš niskoleteći, ali probaj
da čuješ nešto." "Staža" stavi slušalice na uši i gleda prema nebu, valjda
da bolje čuje, mada od buke agregata ne bi čuo ni kad bi avion kojim
slučajem sleteo u dvorište kasarne.
"Čuje li se nešto?" upitah, sada već na ivici da prasnem u smeh zbog prizora
"staže" sa slušalicama na ušima povezanih za bučni agregat sa podignutom
antenom. "Čuje se nešto malo, nerazgovetno" odgovori "staža". "Pa da, to je
zbog toga što ovaj avion leti visoko. Da je niskoleteći, čuo bi sve što
pilot priča" objasnih mu, uspevajući nekako da zadržim ozbiljnost. "Staža"
skinu slušalice zadovoljan odgovorom i demonstracijom uređaja, i ode natrag
u četu, ne primetivši RIV-ovce koji su se smejali iza kamiona, niti moje
konačno prepuštanje dugo odlaganom smehu.
Naravno, ova šala na "stažin" račun je slučajno ispala, "staža" je bio OK
momak koliko sam uspeo da
vidim za ono kratko vreme koliko
sam bio sa njim u četi. "Stažo", ako čitaš ovo i setiš se opisanog
događaja, izvini zbog šale, nadam se da se ne ljutiš (i da si u međuvremenu
naučio razliku između agregata i prislušnog uređaja) :)
Anegdote 13 i 14 nam je
poslao S.B. iz Zagreba ( služio u
b. veze 1980/81.g)
13.-
Izvidjači u kradji retrovizora vezistima
Bilo je rano proljeće 1981. godine. Mi iz bataljona veze davali smo
požarstva kod vozila iza kasarne. Bilo je tu svakakvih, od kampanjola sa
RTU-100, do pincgauera i čuvenih dajčeva. Negdje oko devet navečer primjetio
sam
nekakva čudna dogadjanja oko vozila. Približivši se, vidio
sam neke meni
nepoznate vojnike kako skidaju
retrovizore
s vozila. Uz povike oni su počeli
bježati i nas nekoliko je pojurilo za njima. Pobjegli su ravno u
zgradu koju je dijelila vojna
policija i izvidjači u spavaonice izvidjača. Netko je
pozvao i dežurnog oficira kasarne koji nam se pridružio. No kako su
se bjegunci pomijesali sa drugim
vojnicima tako nismo prepoznali o kome se radi
no prema izgledu smo naslućivali. Kako je već bilo povečerje morali
smo napustiti prostorije
izvidjača a dežurni oficir je vjerojatno napisao
zabilješku o dogadjaju. Neko vrijeme nakon toga, kroz možda par
tjedana uznemirio nas je veliki
prasak u hodniku u prizemlju. Netko nam je ubacio
topovski udar. Vjerovali smo kako je to osveta izvidjača za prethodni
dogadjaj. Nedugo nakon toga vidjali smo u krugu jednog* od izvidjača
kako čisti krug u radnoj
uniformi i s cipelama bez pertli. Znači kako je
izdrzavao pritvorsku kaznu. Nakon ovog dogadjaja duže vremena,
vozači su skidali retrovizore sa svojih vozila i zaključavali ih, da nebi
došlo do uzvratne kradje....
*
javio se izvidjač sa
metlom, bez pertli, pogledajte knjigu utisaka kod datuma 19.01.2012.godine
a
fotografiju glavnih krivaca ovog dogadjaja možete pogledati
ovde (kliknite na sliku)
14.-
Vojnička kantina i Mojca u njoj
Monotoniju vojničkih
dana osvježavala je kantina. Smještena
u našoj zgradi (bat. veze)
bila nam je nadohvat ruke i u vrijeme kada se smjelo boraviti ali i u
vrijeme kad to nije bilo dopušteno.
Uz loše
union
pivo i nezaobilazne napolitanke bila nam je bjekstvo
od stvarnosti. Na šanku je radila zgodna
plavuša tipičnog imena
Mojca. Nama vojsci bi bilo svejedno da je radila bilo
kakva ženska no Mojca je bila dosta zgodna dobrodržeća
u ranim srednjim godinama te nas je privlačila
poput magneta. Okupljeni oko stolova pričali
smo naše priče i
često ustanovili kako imamo zajedničke
poznanike makar smo bili iz raznih krajeva države.
Svaki čas bi nam pogled lutao
prema šanku bježeći
od sivila sivomaslinastih uniformi. No idilu bi ponekad kvario
pukovnik Ožbolt iznenadnim upadima u kantinu
kada smo bježali kroz prozore,
kud koji mili moji ne bi li izbjegli kaznu ako bi nas uhvatio.
(Anegdote 15 i 16 napisao
Igor Tepej iz Maribora Riv-1980/81)
15.-
Malo za šalo, malo za res
Zima 1980/81. Naša četa pripravljena na pohod na
Bač. Oboroženi puška, maska,... Pred tem nam razdelijo malico. Postrojavanje
in mi hajd pot pod noge. Snega kakšne pol metra, pot shojena, temperature
zimske, hoja idealna. Vzušje v koloni odlično, debate takšne in drugačne,......
Ko naenkrat zadoni in prekine lagodnost hoje komanda »NEPRIJATELJ S LEVA, U
ZAKLON« !!! Mi takoj za grm, drevo,......, puško z ramen in v pozoru čakamo
na dogodke. Naslednja komanda »PUZEČI NAPRED«. Ni problema, mi puzali koliko
smo pač videli v filmih. »OTROVI, STAVI MASKO«, naslednja komanda. Mi odprli
torbice, maske potegnili preko obraza in naprej puzeči. Po kakšnih 10 m smo
se ustavili. Sledi nenavadna komanda, da pogledamo nazaj po »prehojeni« poti.
Na snegu raztresena vsa naša malica. Normalno, hranili smo jo v torbico za
masko.
Tako smo kar praktično ugotovili, da ni primerno (je pa praktično) nositi
malice v torbici med masko, o osnovah puzanja pa so nas tudi podučili.
16.-
Kolpa - obuka u
plavanju
Poletje 1981. Obuka ob reki Kolpi. Spanje v
šotorih narejenih iz šotorskih kril. Neko noč je začelo deževati. Proti
jutru se zbudim, lepo šumi, potipam se okoli pasu - moker !!!
Je to mogoče ?? Meni je ušlo, jaz sem se »upišal«. Po temeljitem pregledu
stvari opazim, da iz »strehe« kaplja voda. Pogledam okoli sebe, moje
sostanovalce in v temi koliko se je pač videlo držijo vsi v rokah »šlem« in
lovijo vodo. In tako smo do jutra vsi sedeli, lovili vodo in jo zlivali ven.
Vzrok, slabo narejen šotor !!! Zjutraj smo ga razstavili in sestavili kakor
je potrebno. Škoda, da nismo imeli prilike testirati naše delo, ker
naslednje dni ni več deževalo.
Zopet ena šola več, ne delaj hitro in površno !
*Vratite
se na vrh stranice
|