ANEGDOTE IZ  14.IČ - VP.1101/23 POSTOJNA

POČETNA STRANA
JNA - SFRJ
IZ ŽIVOTA ČETE
IZ SEĆANJA
OPREMA I TEHNIKA
TEREN-SARADNJA
ANEGDOTE
FOTO ALBUMI
KNJIGA - KONTAKT

 

E-Mail

izvidjaci14cete@free.fr

 

 

 


(Anegdote od 01 do 09 napisao Milan Lišanin)


01.- ZIL-157 KGL I VAZDUŠNE KOČNICE  - 1979.g

Prva vožnja čuda od kamiona, ZIL-157, 9 tona, mehanički volan, troši 40-60 l/100 km, vazdušne kočnice... Pre nego što se krene potrebno je sačekati pola sata da se napuni razervoar sa vazduhom. Jednog lepog dana krećemo na Jelovicu na obuku. Na čelu je Mileta vozio Zil, a iza njega ja. Na jednoj krivini pored auto puta, Mileta ustavio i poslao vojnika da mu kupi sendvič na obližnjoj pumpi koju smo zvali "tri sise" . Ne očekujući da je u krivini zaustavljen prvi Zil, počeo sam kočiti ali moj Zil nije uopšte kočio. Povukao sam ručnu, ali ništa. Zaustavio sam se udarivši u Zil ispred mene. Mileta upita vojnika pored sebe: Šta to bi? Ništa, vodnik Lišanin nas udari. Iako brzina nije bila veća od 30 km/h, nemoguće ga je bilo zaustaviti, verovatno zato što nije bilo dovoljno pritiska u rezervoaru vazduha za kočnice. Male deformacije na prednjem delu mog Zil-a smo popravili na Jelovici.


02.- UBRZANO KOROZIRANJE KAMPANJOLE -1980.g

Na jednom od izlazaka na karaulu Sela na Krasu, svakodnevno, po tri puta dnevno, odlazili smo na obližnju aktivnu karaulu Nova Vas, po vodu i hranu. Za te potrebe smo pozajmili kampanjolu. Kako je kameniti put bio u veoma lošem stanju, sa rupama , jednom prilikom, točak je upao u jednu rupu i volan se naglo okrenuo tako da je kampanjola zakacila kamenu ogradu  i time je skinut deo farbe na kampanjoli. Kako nismo imali farbe i da bi maskirali oštecenje na kampanjoli, rastopili smo so u vodi i namazali oštećeni deo kako bi što pre oksidirao, kao da je oštećenje bilo pre terena.


03.- 38 SATI  BEZ HRANE  - 1981.g

Velike Bloke, združeno taktička vežba "Snežnik 81", od 19. do 25.marta 1981.god. Sa odelenjem sam dobio zadatak da postavim uredjaje u krugu porušene crkve.  Suvu hranu smo dobili za prvi dan sa obćanjem da će nam se naknadno dostaviti. Medjutim, bez hrane smo ostali punih 38 sati. Prilikom kontrole od strane k-de Ljubljanske armijske oblasti, vojnici su se požalili da su bez hrane. Ja sam dobio kritiku zašto nisam slao vojsku u obližnje selo da traže hranu. To nisam uradio iz razloga što smo bili u ulozi"neprijatelja"(sa plavim trakama), i dobro smo se maskirali da nebi bili primećeni.

Suvu hranu su nam dostavili isto veče za nekoliko naradnih dana, ali su bile samo konzerve sa kiselim kupusom. Nije mi ostalo ništa drugo nego stvarno da pošaljem po dva vojnika u dva različita sela, da potraže hranu, objasnivši meštanima da smo dobili zadatak da se snalazimo sami za hranu. I to je bila dobra ideja. Ljubazni meštani su sa zadovoljstvom izašli u susret i ponudili vojnike hranom. Bilo je tu svega, od domaćeg pršuta, slanine, kobasica, salama, krofni, mleka, čokolade, keksa , bombona... To je bila odlična zamena za kiseli kupus. Saznavši za problem sa hranom i neznajući da smo se mi već sanšli, načelnik štaba 14.divizije, pukovnik Ožbolt Drago, naredio je da nam se dostavi kuvana hrana. Poslali su nam vojnički pasulj, ali kako smo bili tako dobro maskirani, nisu nas uspeli naći, tako da je pasulj bačen, a načelnik štaba je obavešten da smo bili servirani sa pasuljem. Tek narednog dana smo dobili kuvanu hranu, koju nam je dovezao Željko Svrnjak. Počastili smo ga sa našim domaćim specijalitetima koje su nam ljubazni meštani dali.  (na slici deo ekipe koja je "gladovala")


04.-OTIŠAO NA TEREN-ZAKLJUČAO SUPRUGU-1982.g

Na jedan od terena smo otišli pod uzbunom, na mesto koje nam unapred nije bilo poznato. Nakon uzbune u ranim jutarnjim časovima, naš kolega Mileta, greškom je odneo sve ključeve od stana. Njegova supruga je ostala zaključana u stanu. Dok se nije došlo do ključeva na terenu, komšije su joj dostavljali namernice za hranu uz pomoć kanapa preko terase.


05.-BRDM-2  U SAVLADJIVANJU REKE KUPE-07.1982.g

Jedna od aktivnosti u okviru obuke u letnjim uslovima bilo je i savladjivanje reke sa oklopno-izvidjačkim automobilom BRDM-2. U kabini transportera postoje ventili koji se služe za ispustanje vode iz kabnine nakon izlaska iz reke. Svaka posada je pre ulaska u reku proveravala da li su ventili zavrnuti, a nakon izlaska iz vode ih odvnu da bi voda koja je ušla u kabinu izadje. To je sve funkcionisalo uredu dok su se vojnici smenjivali. Poslednji ulazak u reku je bio za starešine koji nikada nisu plivali sa BRDM-om. Željko je vozio ušao sa transporterom  u reku.. Osetili smo da su nam čizme  mokre. Ventili su ostali ne zavrnuti i kroz njih je ulazila voda u kabinu. U panici smo ih zavrtali, a Željko je uspeo zaokrenuti Brdm prema obali. Ispraznili smo vodu, zavrnuli ventile pa ponovo u reku. Očigledno da starešinska posluga nije bila obučena na brdm-u, a Željko, vidno uzbudjen što će nas provozati rekom Kupom, zaboravio na ventile. Lepo je se sada setiti ove anegdote ali tada nam nije bilo prijatno.


06.- GRIBLJE - NESTALA PUŠKA  - juli  1982.g

Predzadnji dan jednomesečnog logorovanja i obuke u letnjim uslovima nedaleko od sela Griblje, kod Črnomelja i Metlike, nestala je jedna automatska puška. To se retko dešava i sve je bilo podredjeno da se puška pronadje. Organizovana je potraga. Oko 500 izvidjača iz cele 9.Armije (svi smo zajedno logorovali) poredjani ne par metara jedan od drugog, vršili smo pretres terena, počevši od logora pa u krug po pojasevima od po 500 m. Nakon par sati, puška je pronadjena, na oduševljenje svih, jer nam se logorovanje neće produžiti i sutradan se možemo vratiti u garnizone. Zašto je puška sakrivena u šumi? Zbog nepromišljenosti jednog desetara, komandira izvidjačke grupe iz naše čete. Njegovi planovi su bili da zaradi nagradno odsustvo o čemu je pričao već duže vreme. Sakrio je pušku, i odmah po saznanju da puške nema, dobrovoljno se prijavio da pušku traži sam sa svojom grupom. Kada bi je pronašao, očekivao je nagradno odsustvo. Taj njegov scenario nije uspeo.


07.-ODLIKA IZVIDJAČA JE I SNALAŽLJIVOST -1983.g

Na jednoj od redovnih kontrola rada naše čete od strane k-de LJAO, desilo se da nam jedan prijemnik sa kojim je trebalo  pratiti radio vezu  naših aviona koji su preleteti teritoriju iznad Cerknice. Prijemik se nalazio u komandnom vozilu k-dira čete.  Pre preleta aviona, jedan ppukovnik iz kontrole je ušao u kombi da proveri da li je prijemnik  spreman. Kako on nikako nije radio, komandir Čeda se snašao i stavio mali tranzistor iza uredjaja sa uključenim šumom što je davalo dojam da radio-prijemi uredjaj savršeno radi.


08.- KAD MAČKE NEMA . . .  

Jednog dana naš komandir Čeda, bio je službeno u Ljubljani. Mi starešine smo izašli desetak minuta pre isteka radnog vremena. Spustajući se od kasarne prema gradu, nedaleko od hotela Šport, sretnemo našeg Čedu baš u 14h30 kada nam se završavalo radno vreme. Obratio nam se rečima kroz blagi osmeh: "Kad mačke nema, miševi kolo vode"  našta smo se svi nasmejali. Prvi put sam tada čuo tu izreku i uvek je se sa simpatijama sećam tog trenutka.


09.- NIJE BILO NIMALO SMEŠNO  -  oktobar 1987.g

Na  poslednjoj združeno-taktičkoj vežbi, pod nazivom "Jesen 87", učestvovala je cela 14.ič.  ZTV je održana na planini Vremšici iznad Cerknice i Cerkniškog jezera. Po završetku ZTV uputili  smo se u jedno selo kod Cerknice, gde je bilo okupljanje cele čete. U ranim večernjim satima, po kišovitom vremenu i gustoj magli počeli smo se spustati sa  Vremšice. Vidljivost je bila svega nekoliko metaram tako da smo promašili  jedno skretanje u šumskim putevima. Nastavili smo jednim od njih, ali on je bio sve uži a još gore, sa njegove gornje strane nalazilo se puno izsečenih stabala. U jednom trenutku prvi desni točak je zaronio u mekanu ivicu puta ispod koje je bila provalija. Prednji kardan je ležao na putu. Trebalo je obezbediti izlazak vojnika iz kabine napred i nazad a da se vozilo TAM-5000 ne prevali na donju stranu i ode u provaliju. Smireno sa kontrolisanom panikom smo evakuisao sam vojnike iz vozila. To je bilo najvažnije, sačuvati živote. Onda je počela akcija za spašavanje vozila sa uredjajima. Ikopali smo kanal za prednji točak koji se nalazio na putu, kako bi sprečio da vozilo sklizne u provaliju. Ušao sam u vozilo, ubacio u rikverc, držeći otvorena vrata za iskakanje u slučaju potrebe, pokrenuo sam vozilo u nazad i uspelo mi je. Sreći nije bilo kraja. Vojnici su sklanjali drva sa gornje strane puta na donju tako da sam sa vozilom nastavio do prvog proširenje, gde smo se okrenuli i vratili se u bazu sa par sati kasnije nego što je predvidjeno. Major Svržnjak Željko me je pitao "šta je bilo" našta sam mu samo odgovorio "najvažnije je da smo došli živi i zdravi" Za ovaj neželjeni slučaj će saznati tek sada, kada bude čitao ovu anegdotu.


 

*Vratite se na vrh stranice

                      

 

 

(Anegdote od 10 do 12 napisao Dragan Mitić iz Niša (desetar u Riv-u 1985/86)


10.-  Nagradni vikend za primernog vojnika

     Posle nastave, nas četvoricu desetara RIV-a pozvao je stariji vodnik Lišanin u kancelariju da nam nešto važno saopšti.
   "Evo ovako," započe Lišanin, dok smo mi stajali ispred njega znatiželjno iščekujući šta će to da nam kaže. "Naš vod ima pravo da predloži jednog vojnika koji će dobiti nagradni vikend. Podrazumeva se da to treba da bude primerni vojnik, ko je svojim trudom i zalaganjem, bla-bla..." nisam ga dalje slušao, pokušavajući da smislim koga da predložim za tu nagradu. Hmm, vojnici su došli u vojsku pre par meseci, još im je rano za nagradni vikend, a od nas četvorice desetara trojica smo već koristili ili odsustvo ili vikend, jedino desetar Žile nije. Žile je bio sposoban desetar, ali mu vojne aktivnosti i zadaci nisu bile baš prioritet, jednom rečju - nije odgovarao liku i delu tog primernog vojnika o kome Lišanin priča."Mitiću, koga ti predlažeš?" prenu me vodnikov glas.
    "Pa ovako," počeh ja, "mislim da je desetar Živković svojim trudom i zalaganjem u savladavanju dnevnih obaveza, kao i radom sa vojnicima decembarske klase zaslužio da dobije taj nagradni vikend". Dok sam to pričao, vodnik je od iznenađenja razrogačio oči, prosto ne verujući šta to njegove uši čuju. "Štaaaa??? Živković!!!! Živković se zalaže, on primeran vojnik???" Ostala trojica prisutnih desetara, uključujući Žileta, trudila su se da ostanu ozbiljni, jedino Džema (po običaju) nije mogao da sakrije kikotanje.
    "Dobro.... Da vidimo šta ti kažeš Živanoviću, koga ti predlažeš?"
"Slažem se sa Mitićem da je Živković taj koji se najviše zalagao u prethodnom periodu, i da bi on trebao da dobije nagradni vikend" nadoveza se Neša na moju priču. Lišaninov izraz lica je od prvobitne zapanjenosti prešao u fazu laganog iznenađenja, u stilu "Zar i ti sine Brute?", polako shvatajući našu nameru.
    "A ti Krhane, šta ti kažeš?" upita vodnik Džemu, koji je, crven u licu, pokušavao da zadrži ozbiljnost. "Pa ja... se slažem... sa Mitićem i Živanovićem... Mislim da je Živković stvarno zaslužio..." .
    "E, Bogca li vam vašeg!" prekinu ga vodnik. "Tebe Živkoviću neću ništa ni da pitam, kad većina već odlučila. Dobro, 'ajde bežite sad, videćemo šta će da bude".
   Naravno, Žile je dobio taj nagradni vikend, što smo kasnije i proslavili. U kantini naravno, a gde drugde? :)


11.- A hard day's night

Žile, Neša i ja smo se vratili iz jednog od retkih nedeljnih izlazaka u grad. Naravno, nismo propustili priliku da u gradu ispijemo po neko piće, tako da se Neša ubrzo po ulasku u spavaonu sručio u krevet i odmah zaspao, iako je bilo tek pola deset. Žile i ja smo još desetak minuta prepričavali doživljaje iz grada, pomalo razočarani Nešinim neučestvovanjem u našoj zabavi. Stoga rešismo da se malo našalimo s njim. "Buđenje!!! Ustaj vojsko!!!", povikasmo, imitirajući jutarnje buđenje. Neša, onako bunovan i razbarušen, polako otvara oči i seda na krevet. "Uh, uopšte se nisam naspavao noćas", glasno priča Žile. "Ni ja, kao da sam spavao samo 15 minuta", dodajem ja. Neša pospano gleda: u spavaoni vojnici u pidžamama, neki idu na umivanje, napolju mrak (što mu nije bilo sumnjivo, pošto je zimi ionako mrak ujutru kad ustajemo). I tako Neša namrgođen uzima peškir i četkicu za zube i kreće poput zombija prema WC-u, da se spremi za novi dan i nove radne pobede. Žile i ja na sigurnom rastojanju krećemo za njim, gurkajući se laktovima i tiho smejuljeći.

U WC-u stanje uobičajeno: vojnici obavljaju večernju higijenu, tj. jutarnju, kako je Neša mislio. I dalje ćutke, Neša završava sa umivanjem i pranjem zuba, Žile i ja iz prikrajka ne propuštamo ni jedan delić prizora. Neša izlazi iz WC-a, kad mu pažnju privuče neobičan prizor - vojnik pere noge ujutru!

"Šta radiš bre to?" prvi put prozbori Neša.
"Šta radim - perem noge, vidiš valjda!"
"Ma vidim da pereš noge, nego što sad?"
"Pa nego kad da perem?"
"Pa uveče, pre spavanja!"
"Pa sad je veče, šta je tebi?"
"Štaaaa? Kol'ko je sati?"
"Pet do deset", odgovori vojnik, ništa ne shvatajući.
Bilo je veče, ali Neši tek tad svanu u glavi - napravili smo šalu na njegov račun! Onako pospan, nije imao snage ni reč da nam kaže, samo se sručio u krevet, srećan što je pred njim čitava noć za spavanje.


12.- Prislušni uređaj za niskoleteće avione

Sunčan prolećni dan, pravo vreme za prolećno sređivanje opreme, par nedelja pre dugo očekivanog "skidanja", tj. završetka vojnog roka. U dvorištu kasarne smo iz TAM-a izneli agregat i uključili ga da malo radi, za to vreme sređujemo ostalu opremu, pomalo gluvarimo i uživamo na suncu. Uživanje jedino remeti glasno brundanje agregata.

U neko doba nam zainteresovano prilazi "staža", nedavno pristigao sa obuke u izviđački vod. "Koji vam je ovo uređaj?" upita pokazujući na bučni agregat. "To nam je prislušni uređaj za niskoleteće avione" odgovorih u šali, zadovoljan svojim duhovitim odgovorom i pomalo začuđen "stažinim" neprepoznavanjem običnog agregata. "Stvarno? A kako funkcioniše?". Na moje, a i na iznenađenje ostalih prisutnih RIV-ovaca, "staža" se upecao na moj odgovor, ne primetivši da se šalim.  Društvo počinje da se u neverici smejulji iza "stažinih" leđa, a i ja sam jedva suzdržavao smeh. "Čekaj, sad ću da ti pokažem", odgovorih i skoknuh u kabinu TAM-a odakle donesoh antenu i slušalice RUP-a. "Evo, prvo se namesti antena na uređaj" rekoh, uglavljujući nekako antenu na vrh agregata. "Zatim se priključe slušalice", nastavih, uguravši utičnicu slušalica u neki otvor agregata. "Staža" sve to zainteresovano posmatra, dok se iza njegovih leđa vojnici već glasno smeju, ali ih ovaj ne čuje zbog buke.

"Gledaj, baš sad nebom proleće neki avion, nije baš niskoleteći, ali probaj da čuješ nešto." "Staža" stavi slušalice na uši i gleda prema nebu, valjda da bolje čuje, mada od buke agregata ne bi čuo ni kad bi avion kojim slučajem sleteo u dvorište kasarne.
"Čuje li se nešto?" upitah, sada već na ivici da prasnem u smeh zbog prizora "staže" sa slušalicama na ušima povezanih za bučni agregat sa podignutom antenom. "Čuje se nešto malo, nerazgovetno" odgovori "staža". "Pa da, to je zbog toga što ovaj avion leti visoko. Da je niskoleteći, čuo bi sve što pilot priča" objasnih mu, uspevajući nekako da zadržim ozbiljnost. "Staža" skinu slušalice zadovoljan odgovorom i demonstracijom uređaja, i ode natrag u četu, ne primetivši RIV-ovce koji su se smejali iza kamiona, niti moje konačno prepuštanje dugo odlaganom smehu.

Naravno, ova šala na "stažin" račun je slučajno ispala, "staža" je bio OK momak koliko sam uspeo da vidim za ono kratko vreme koliko sam bio sa njim u četi. "Stažo", ako čitaš ovo i setiš se opisanog događaja, izvini zbog šale, nadam se da se ne ljutiš (i da si u međuvremenu naučio razliku između agregata i prislušnog uređaja) :)

 


Anegdote 13 i 14 nam je poslao S.B. iz Zagreba ( služio u b. veze 1980/81.g)

13.- Izvidjači u kradji retrovizora vezistima


Bilo je rano proljeće 1981. godine. Mi iz bataljona veze davali smo
požarstva kod vozila iza kasarne. Bilo je tu svakakvih, od kampanjola sa RTU-100, do pincgauera i čuvenih dajčeva. Negdje oko devet navečer primjetio
sam nekakva čudna dogadjanja oko vozila. Približivši se, vidio sam neke meni nepoznate vojnike kako skidaju retrovizore s vozila. Uz povike oni su počeli bježati i nas nekoliko je pojurilo za njima. Pobjegli su ravno u zgradu koju je dijelila vojna policija i izvidjači u spavaonice izvidjača. Netko je pozvao i dežurnog oficira kasarne koji nam se pridružio. No kako su se bjegunci pomijesali sa drugim vojnicima tako nismo prepoznali o kome se radi no prema izgledu smo naslućivali. Kako je već bilo povečerje morali smo napustiti prostorije izvidjača a dežurni oficir je vjerojatno napisao zabilješku o dogadjaju. Neko vrijeme nakon toga, kroz možda par tjedana uznemirio nas je veliki prasak u hodniku u prizemlju. Netko nam je ubacio topovski udar. Vjerovali smo kako je to osveta izvidjača za prethodni dogadjaj.
Nedugo nakon toga vidjali smo u krugu jednog* od izvidjača kako čisti krug u radnoj uniformi i s cipelama bez pertli. Znači kako je izdrzavao pritvorsku kaznu.  Nakon ovog dogadjaja duže vremena, vozači su skidali retrovizore sa svojih vozila i zaključavali ih, da nebi došlo do uzvratne kradje....
*
javio se izvidjač sa metlom, bez pertli, pogledajte knjigu utisaka kod datuma 19.01.2012.godine a fotografiju glavnih krivaca ovog dogadjaja možete pogledati ovde (kliknite na sliku)

14.- Vojnička kantina i Mojca u njoj

Monotoniju vojničkih dana osvježavala je kantina. Smještena u našoj zgradi (bat. veze) bila nam je nadohvat ruke i u vrijeme kada se smjelo boraviti ali i u vrijeme kad to nije bilo dopušteno. Uz loše union pivo i nezaobilazne napolitanke bila nam je bjekstvo od stvarnosti. Na šanku je radila zgodna plavuša tipičnog imena Mojca. Nama vojsci bi bilo svejedno da je radila bilo kakva ženska no Mojca je bila dosta zgodna dobrodržeća u ranim srednjim godinama te nas je privlačila poput magneta. Okupljeni oko stolova pričali smo naše priče i često ustanovili kako imamo zajedničke poznanike makar smo bili iz raznih krajeva države. Svaki čas bi nam pogled lutao prema šanku bježeći od sivila sivomaslinastih uniformi. No idilu bi ponekad kvario pukovnik Ožbolt iznenadnim upadima u kantinu kada smo bježali kroz prozore, kud koji mili moji ne bi li izbjegli kaznu ako bi nas uhvatio.

(Anegdote 15 i 16 napisao Igor Tepej iz Maribora Riv-1980/81)

15.- Malo za šalo, malo za res

Zima 1980/81. Naša četa pripravljena na pohod na Bač. Oboroženi puška, maska,... Pred tem nam razdelijo malico. Postrojavanje in mi hajd pot pod noge. Snega kakšne pol metra, pot shojena, temperature zimske, hoja idealna. Vzušje v koloni odlično, debate takšne in drugačne,...... Ko naenkrat zadoni in prekine lagodnost hoje komanda »NEPRIJATELJ S LEVA, U ZAKLON« !!! Mi takoj za grm, drevo,......, puško z ramen in v pozoru čakamo na dogodke. Naslednja komanda »PUZEČI NAPRED«. Ni problema, mi puzali koliko smo pač videli v filmih. »OTROVI, STAVI MASKO«, naslednja komanda. Mi odprli torbice, maske potegnili preko obraza in naprej puzeči. Po kakšnih 10 m smo se ustavili. Sledi nenavadna komanda, da pogledamo nazaj po »prehojeni« poti. Na snegu raztresena vsa naša malica. Normalno, hranili smo jo v torbico za masko.
Tako smo kar praktično ugotovili, da ni primerno (je pa praktično) nositi malice v torbici med masko, o osnovah puzanja pa so nas tudi podučili.


16.- Kolpa - obuka u plavanju

Poletje 1981. Obuka ob reki Kolpi. Spanje v šotorih narejenih iz šotorskih kril. Neko noč je začelo deževati. Proti jutru se zbudim, lepo šumi, potipam se okoli pasu - moker !!!
Je to mogoče ?? Meni je ušlo, jaz sem se »upišal«. Po temeljitem pregledu stvari opazim, da iz »strehe« kaplja voda. Pogledam okoli sebe, moje sostanovalce in v temi koliko se je pač videlo držijo vsi v rokah »šlem« in lovijo vodo. In tako smo do jutra vsi sedeli, lovili vodo in jo zlivali ven. Vzrok, slabo narejen šotor !!! Zjutraj smo ga razstavili in sestavili kakor je potrebno. Škoda, da nismo imeli prilike testirati naše delo, ker naslednje dni ni več deževalo.
Zopet ena šola več, ne delaj hitro in površno !

 

*Vratite se na vrh stranice      

  Sajt je konfigurisan za Internet Explorer i rezoluciju ekrana 1280x1024  * * *  poslednje  izmene su izvršene:   13-07-2016  Web-master:  Mil@n-14.ič-Postojna  e-mail: izvidjaci14cete@free.fr